O nekim majstorima koji su zaslužni za izradu manjeg broja instrumenata iz muzejske zbirke jednostavno nemamo značajnijih podataka. Ono što smo doznali uglavnom je iz drugih publikacija, ali i putem osobnih sjećanja kazivača koji su imali priliku upoznati te ljude ili po pričama drugih koji su ih poznavali. Ono što je sigurno, graditelji instrumenata u pravilu su bili i vrsni svirači (osim Antona Peteha koji je od mladosti imao problema sa sluhom). To je i slučaj s Romanom Živićem (1935.) iz Cera, koji je, sudeći po inventarnim karticama Etnografskog muzeja Istre, zaslužan za izradu četiriju mišnica i tri miha s mišnicama iz muzejskog fundusa. Počeo je svirati sopele u ranoj mladosti, a učio ga je poznati lokalni sopac Anton Rudan-Domčić, i sam učenik Ivana Fonovića-Zlatele. Osim što je bio vrlo aktivni član Folklornog društva Cere za koje ga vežu mnogobrojni nastupi, zajedno sa svojim partnerom Božom Žgombom podučavao je mlade svirače na području Žminjštine, ne samo sviranju na sopelama, nego i na ostalim tradicijskim istarskim instrumentima. Za Mateta Maružina-Žligu govori se da je bio dobar graditelj sopela, no da je izradio znatno manje instrumenata nego drugi majstori. Ono što smo pronašli je jedna njegova fotografija na kojoj svira na dvojnicama, a snimljena je tijekom terenskog istraživanja u kojem su sudjelovali etnolozi iz Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba (tadašnjeg Institututa za narodnu umjetnost) Stjepan Stepanov i Josip Milićević. Osim što ga se ističe kao vrsnog svirača starije generacije, o Lovru Batelu iz Bateli na Barbanštini nemamo konkretnih informacija. Njegov nećak Alojz jedan je od najistaknutijih svirača na mihu, a svoje znanje svakako duguje svome barbi Lovru. Jedino što nam kao dokumentirani materijal svjedoči o Lovri Batelu je serija fotografija snimljenih 1982. godine prilikom izrade i sviranja mišnica u dvorištu njegove kuće. Moguće je da su upravo te mišnice jedne od šest mišnica iz muzejske zbirke. Zanimljivo je istaknuti fotografiju na kojoj vidimo Lovru Batela okruženog istraživačima, osim triju osoba, tu je i četvrta iza objektiva. Mario Sandrić, rodom s Roverije, ali nastanjen u Puli, 1970-ih je izrađivao uglavnom sopele. Kao što su pokazale rendgenske snimke, konus unutrašnje cijevi tih glazbala građen je najpreciznije u usporedbi sa sopelama drugih majstora. U vrijeme kad je bio aktivan kao graditelj, njegove instrumente bilo je moguće nabaviti u tadašnjoj veoma kvalitetnoj prodavaonici suvenira na pulskom Forumu. Kao zanimljivost valja istaknuti da se s vremena na vrijeme Sandrićeve sopele pojavljuju u prodaji i na internetu. Dakako, i danas postoje aktivni graditelji instrumenata, od kojih su trenutno u javnosti najpoznatiji Franko Kos iz Kapelice na Labinštini, poznat po izradi mihova, Karlo Špada iz sela Špadići kraj Barbana, braća Vitasović iz sela Boduleri kraj Vodnjana i, već ranije spomenuti, Alfonso Konović. Svi izrađuju puhačke instrumente starije tradicije. Što se pak tiče žičanih glazbala, velika popularizacija bajsa krajem osamdesetih potaknula je razne pojedince na gradnju bajsova te u manjoj mjeri i violina. U to vrijeme bajsove je gradio samo Libero Bernobić Benečić iz sela Erkovčići kod Huma. Prava renesansa započela je s Ottaviom Štokovcem iz sela Kolari na gornjoj Bujštini, koji je inače i sam bio svirač bajsa, violine i usne harmonike, i njegovom izradom serije dvanaest bajsova, od kojih je nekoliko poklonio najmlađim sviračima. Trenutno su najaktivniji Rufo Šepić iz Kremenja, Libero Pavletić Vuk iz Ročkog Polja, Danijel Paulović iz Cerovlja i Anđelo Bratulić iz Pazina.