Tradicijski instrumenti u Etnografskom muzeju Istre - od osnivanja zbirke do danas

Početci

Proces prikupljanja predmeta, koji će kasnije postati dijelom fundusa Etnografskog muzeja Istre, započinje 50-ih godina 20. st. U to vrijeme pokreće se obnova srednjovjekovnog kaštela u Pazinu u kojem 1955. godine počinje djelovati Narodni muzej Pazin (1). Važnost osnivanja centralnog muzeja za kulturno-povijesni razvoj Istre istaknuli su kroz prijedlog za organizaciju Narodnog muzeja u Pazinu eminentni hrvatski muzeolog, dr. Antun Bauer te prvi ravnatelj Narodnog muzeja u Pazinu, dr. Ante Čitlak. Oni uočavaju da promjene koje se događaju u “ekonomskoj i društvenoj strukturi” uvjetuju transformaciju kulture te, kako tvrde, nestajanje njenih tradicijskih oblika. Iz spomenutog teksta vidljivo je da etnografska zbirka, kao materijalni svjedok tradicijske kulture u Istri, nije za cilj imala samo očuvanje posebnosti lokalne kulture u muzealiziranom obliku tog vremena.

Podjednako važan cilj formiranja etnografske zbirke u novom muzeju bio je političke prirode. U političko-društvenom kontekstu Istre nakon Drugog svjetskog rata, osim prije navedenog, etnografska zbirka imala je funkciju da dodatno dokaže i argumentira “autohtonost hrvatskog elementa u Istri na njenom cijelom području”. Prva izložba predmeta iz etnografske zbirke otvorena je u prostorima Kaštela povodom obilježavanja bivšeg Dana Republike, 29. studenog 1957. godine. Tematski prikaz tradicijske pripreme hrane u prostorima kuhinje Kaštela otvorio je put osnivanju Etnografskog muzeja Istre. U narednom periodu nastavljaju se obilasci istarskih sela u svrhu prikupljanja muzejske građe. Točno četiri godine nakon prve izložbe, otvara se i drugi dio stalnog postava s izloženim predmetima tradicijske odjeće i tradicijskih glazbenih instrumenata iz raznih dijelova Istre.

Zaslužni za prikupljanje predmeta, osmišljavanje ideje te realizaciju postava bili su tadašnji djelatnici muzeja Ljubomir Petrović i Marija Križmanić. Nedugo nakon toga, u svibnju 1962., Narodni muzej Pazin službeno je preimenovan u Etnografski muzej Istre. Od tada pa sve do današnjih dana stalni postav Muzeja u više je navrata, u većoj ili manjoj mjeri, bio podložan izmjenama (1968., 1973., 1976. i 1986. godine), a tradicijski su instrumenti u njemu uvijek pronalazili svoje mjesto.

Glazbeni instrumenti iz muzejskog fundusa

Godina otvaranja dijela stalnog postava s tradicijskim instrumentima (1961.) također je godina kada, prema inventarnoj knjizi Muzeja, datira prvi otkup jednog glazbenog instrumenta iz etnografske zbirke. Muzejske zbirke su dugo bile podijeljene prema materijalu od kojeg je pojedini predmet izrađen. Tako su glazbeni instrumenti bili svrstani u zbirku Drvodjelstvo i obrada metala, dok su nakon izmjene Statuta Etnografskog muzeja Istre, 2009. godine, postale dijelom zbirke Društvena i duhova kultura. Od ukupno 102 upisana glazbena instrumenta u muzejsku bazu podataka, samo nekolicina ne pripada u kategoriju onih koji se koriste pri izvođenju instrumentalne tradicijske istarske glazbe (2). 

Dinamika sakupljanja tradicijskih instrumenata nije se odvijala ravnomjerno od početaka rada Muzeja do današnjih dana. To upućuje ne samo na konkretne činjenice i razloge zašto je to tako već i nameće određena pitanja. Inauguraciji stalnog postava 1961. godine, u kojem su sastavni dio činili tradicijski instrumenti, prethodilo je njihovo prikupljanje na raznim područjima Istre. Tako su 1960-ih godina, što kroz otkupe, a što putem donacija, prikupljena ukupno 24 glazbala. Više od polovice tradicijskih instrumenata iz fundusa Etnografskog muzeja Istre otkupljeno je u prvoj polovici 1970-ih godina. Razlog tome je uska povezanost s osnivanjem Likovnog centra Čakavskog sabora 1971. godine u Žminju pri kojem su djelovale Pučke radionice.

Za pokretanje spomenute ustanove zaslužni su akademski slikar i kipar Josip Diminić, koji je prethodno sličnu radionicu istarskih suvenira pokrenuo u Labinu te Marijan Mačina, tadašnji ravnatelj Osnovne škole u Žminju. On je u sklopu slobodnih aktivnosti učenika organizirao izradu raznih rukotvorina i suvenira inspiriranih tradicijskom kulturom u Istri (3). Učenicima su tradicijska znanja prenosili sami izrađivači koji su se zbog tržišne potrebe za predmetima ručne izrade te suvenirima postepeno i sami uključili u ozbiljniju proizvodnju. (Škrbić, 2000: 6) Neki od njih bili su i graditelji tradicijskih instrumenata bez kojih bi fundus Muzeja, na temu glazbala, danas bio vrlo skroman (4). Namjensku izradu instrumenata Pučkih radionica za muzejske potrebe dokazuje i činjenica da su gotovo svi instrumenti otkupljeni u tom periodu nekorišteni. Iz dokumenta o osnivanju Likovnog centra doznajemo glavne razloge njegovog osnivanja, kao i zadatke i smjernice djelovanja tog centra:

“Zadatak ove ustanove je istraživanje, oživljavanje i kreiranje istarskog narodnog blaga koji svojom osnovom i građom kazuju povijesna zbivanja i međusobne utjecaje koji su gradili svijest težačke Istre i Primorja, svijest njena slavenskog i hrvatskog tkiva. To ujedno znači i ponovno oživljavanje domaće radinosti i zanata, koji u ovom kraju odumiru. S obzirom na sve značajniju ulogu turizma u našoj privredi, pokazala se opravdana potreba da se turizam usavremeni i kultivira u svim njegovim vidovima. S tim u vezi uloga suvenira i kućne radinosti postala je vrlo značajna. (...) Istra, najzatvorenija kulturno-historijska cjelina, danas jedno od najrazvijenijih turističkih područja naše zemlje, traži svoj suvenir i kućnu radinost u najširem smislu, ali jedinstven u idejnom i materijalnom obliku. Jedna od popratnih koristi ovog djelovanja je podizanje životnog standarda u nekim sredinama, koje zbog ekonomskih razloga proživljavaju stagnaciju i raseljavanje.”

Nedugo nakon osnivanja Centra, kao jedan od glavnih aktera inicijative oko Pučkih radionica te procesa izrade i prodaje suvenira i rukotvorina, djelovao je i kustos Etnografskog muzeja Istre Josip Milićević. U tom su periodu otkupljena 32 instrumenta od Likovne sekcije čakavskog sabora/Pučkih radionica i još 20-ak glazbala od majstora koji su izravno bili uključeni u rad Pučkih radionica. To se odnosi na instrumente Antuna Peteha-Balda iz sela Petešljari pokraj Žminja i Martina Glavaša iz Pule. Za te je majstore bivša djelatnica Čakavskog sabora, Vilma Zohil-Unukić, potvrdila da su u tom periodu za otkup Centra izradili veliki broj instrumenata. Osim njih, prema podacima koje nalazimo na inventarnim karticama Muzeja, u izradi tradicijskih instrumenata u sklopu djelovanja Pučkih radionica još su sudjelovali Mario Sandrić iz sela Butkovići, Romano Živić iz Cera, Antun Kosić iz sela Kosići pokraj Žminja i Vinko Trubić s otoka Krka. Nije isključeno da su i drugi majstori bili dijelom aktivnosti Pučkih radionica. U taj se posao od 1975. godine uključuju i proizvodno-uslužne zanatske radne organizacije, koje se osim proizvodnje bave i prodajom “etnografskih predmeta u svojstvu suvenira”. (5) (Milićević, 1988: 121)

Prema Milićeviću, značajni pomaci u proizvodnji i prodaji takvih predmeta nisu se dogodili. Međutim, po pitanju tradicijskih instrumenata, gotovo sa sigurnošću možemo utvrditi da su spomenute aktivnosti, kao nikad do tad, potaknule, ne samo proizvodnju već i distribuciju na širem području Istre i izvan nje. Jedan od rezultata aktivnosti Pučkih radionica je bio i taj da se njihovim pokretanjem i radom osigura dostupnost tradicijskim instrumentima. Nakon što su se radionice sredinom 1980-ih ugasile, majstori su i dalje samostalno nastavili s proizvodnjom. Što se pak same prakse tiče i upotrebe tradicijskih instrumenata u svakodnevnim životnim situacijama, ne može se reći da su zaživjele proporcionalno s proizvodnjom. To je posebna tema podložna drugoj vrsti analize od ove koju nudimo u ovoj publikaciji. Radi se, naime, o dinamikama koje neovisno o proizvodnji tradicijskih instrumenata i njihovoj dostupnosti podliježu i ovise o nekim drugim životnim procesima. 

Nakon tog perioda, prikupljanje tradicijskih instrumenata u Etnografskom muzeju Istre ulazi u fazu stagnacije sve do 2000. godine. Veći je dio instrumenata tada otkupljen od majstora Martina Glavaša, jedan mih otkupljen je od Valtera Primožića iz Kršana, dok je obitelj Gržinić, rodom iz Kotla na Buzeštini, darovala Muzeju bajs, violinu i klarinet. Tih je godina otkupljena i ćićka tamburica/cindra koju je izgradio majstor iz Lanišća, Josip Grbac. Zadnji otkupi instrumenata datiraju iz 2012. godine, kada su od Alfonsa Konovića iz sela Jurićev Kal kraj Barbana otkupljena dva novoizrađena instrumenta. Valja napomenuti da su neki od predmeta tijekom godina izgubljeni. Tako je revizijom 2010. godine ustanovljeno da od ukupnog broja upisanih glazbenih instrumenata nedostaju četiri. Također, od 1984. godine na posudbi je pet instrumenata iz fundusa muzeja koji su dijelom etnografske zbirke u Muzejskoj zbirci Mošćenice.

Muzejska praksa i njene tendencije

U kontekstu tradicijske kulture i nasljeđa određenog prostora, glazbene instrumente možemo smatrati jednim od najprepoznatljivijih elemenata materijalne kulture tog prostora, u ovom slučaju - Istre. Istovremeno, glazbeni instrumenti nam otvaraju širok spektar nematerijalnih pojavnosti koje uz njih vežemo. To možemo primijeniti i na svaki drugi muzejski predmet u etnografskim zbirkama, ali kod glazbenih instrumenata komplementarnost materijalnog i nematerijalnog i više je nego evidentna. Od procesa izrade instrumenata pa do njihove upotrebe i glazbe koja se njima stvara, situacija u kojima se ona izvodi te promjenama koje se s vremenom događaju, dugačak je put. Taj je put isprepleten raznim znanjima, tradicijama, osobnim i kolektivnim iskustvima koji svakom pojedinom instrumentu pridodaju dodatne dimenzije vrijedne bilježenja, čuvanja, tumačenja i prezentiranja. 

Muzejska praksa i metode, u razdoblju kad je veći dio instrumenata prikupljen, nisu značajnije vrednovale sve ove potencijale, odnosno odlike te vrste muzejske građe. To je vidljivo iz postojeće dokumentacije gdje osim naziva, muzičkih osobina pojedinog instrumenta, imena i prezimena izrađivača, mjesta i vremena izrade, ne nailazimo na neke druge, sadržajnije podatke. Razumljivo je da su mogućnosti dokumentiranja na terenu bile znatno limitirane raspoloživom tehnologijom i ljudskim resursima, ali i samom činjenicom da je terenski rad bio usmjeren više na prikupljanje i zička svojstva, a manje na kontekst i povijest samog instrumenta. Rezultat toga je da u arhivskoj građi Muzeja nedostaje sadržajnih podataka o graditeljima i samom procesu izrade instrumenata, kao što ne postoje konkretnije informacije o izvedbenim instrumentalnim, vokalnim i plesnim praksama u kojima su ti instrumenti korišteni (6).

Nerijetko nedostaju čak i osnovni podaci o pojedinim instrumentima, a spominjući taj problem vrijedi navesti i jedan ekstreman slučaj otkriven tijekom istraživanja: došli smo do utemeljene sumnje da graditelj od kojeg Muzej ima najveći broj instrumenata - nije nikada postojao! Naime, u inventarnim karticama ime tog majstora iz nepoznatih razloga krivo je navedeno. Radi se o graditelju instrumenata za kojega je u inventarnim karticama (i u stalnom postavu Muzeja) navedeno da se zove Antun Glavaš. Sumnja je nastala jer na to ime nismo naišli u dosad objavljenoj literaturi na temu tradicijskih instrumenata i glazbe u Istri, i, što je još indikativnije, nitko od još uvijek aktivnih osoba s kojima smo imali priliku razgovarati, a bave se izradom i izvođenjem tradicijske glazbe u Istri, za to ime nije čuo. Uz to, tajnica tadašnjeg Čakavskog sabora, u sklopu čije Pučke radionice je Antun Glavaš navodno bio aktivan, nikad nije čula za to ime. Jedini trag koji smo imali je njegovo prezime koje se podudara s poznatim izrađivačem tradicijskih instrumenata - Martinom Glavašem. Također, navedena adresa Antuna Glavaša slična je onoj na kojoj je za svog života u Puli živio i radio Martin, jedino što u tom slučaju nije odgovaralo jesu kućni brojevi. No i ta enigma je riješena jer smo iz pulske gradske uprave doznali da su kućni brojevi na kojem je Martin Glavaš živio bili promijenjeni.

Bivša tajnica potvrdila nam je da je Martin Glavaš surađivao s Pučkim radionicama. Daleko najvažniji podatak je i taj da je tehnika izrade i krajnja izvedba tih instrumenata u mnogome slična instrumentima koje je Martin Glavaš proizveo u svojoj kasnijoj fazi. Iz razgovara s njegovim nećakom Zdenkom Glavašem, doznali smo da je upravo tih godina kada su instrumenti izrađeni i otkupljeni, Martin Glavaš otišao u mirovinu i započeo ozbiljnije s izradom instrumenata. Josip Milićević u svojoj doktorskoj disertaciji, među svim majstorima zaslužnim za izradu instrumenata iz muzejskog fundusa, izdvaja Martina, kao tada najvrsnijeg graditelja instrumenata i svirača. (Milićević, 1986: 93). Sve navedeno daje nam razlog za tvrdnju da je pri inventarizaciji došlo do pogreške u navođenju izrađivača velikog broja otkupljenih instrumenata iz muzejskog fundusa.

U kataloškom dijelu publikacije bit će navedeno o kojim je točno instrumentima riječ. Pomaci u muzejskoj praksi i etno-antropološkoj disciplini, teoretskim načelima i metodološkim pristupima vidljivi su danas na konkretnim primjerima. Jedan od prioriteta Etnografskog muzeja Istre danas je usmjeriti rad upravo na istraživanje i dokumentiranje nematerijalnih pojavnosti kulture, pa tako i onih aspekata koji se tiču tradicijskih instrumenata i glazbe. Nije dakle jedini cilj sačuvati i izložiti određeni predmet, već i saznati što je više moguće “biografiju” i kontekst samog predmeta. U slučaju instrumenta, to bi značilo da nas zanima tko ga je izradio i koja sve znanja i vještine stoje iza izrade, tko ga je koristio, u kojim situacijama i kako to izgleda i zvuči. Na taj način stvaramo sadržajnu dokumentacijsku osnovu neophodnu za daljnja istraživanja i sagledavanje šire slike određenog kulturno-društvenog fenomena s etno-antropološkog rakursa uz pomoć muzejskog zanata.

Na tom je tragu 2011. godine osnovan i Centar za nematerijalnu kulturu Istre, čije je osnivanje potpomognuto i činjenicom da je Dvoglasje tijesnih intervala uvršteno na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva 2009. godine. Uzmemo li u obzir razvoj, dostupnost i upotrebu digitalnih tehnologija, ne samo u našem poslu već i u svakodnevnom životu, jasno je da postoji kvalitativan pomak u smjeru zacrtanih prioriteta. Za razliku od muzejskih praksi prema kojima je javnosti bilo omogućeno vidjeti samo pokoji predmet u stalnom postavu ili u povremenim izložbama, današnja je tendencija da rezultati muzejskog rada budu u što većoj mjeri javno dostupni.

Osim klasične izložbene forme koja je uvijek aktualna, sve se više pažnje posvećuje i onoj virtualnoj, putem interneta i drugih multimedijalnih alata. Na taj način moguće je kombinirati različite medije (video, audio, foto, tekst) te približiti široj publici određenu temu na informativan i edukativan način. Tome svjedoči sve bogatiji fundus foto, video i audiodokumentacije pohranjene u Centru za nematerijalnu kulturu Istre, a neki od obrađenih materijala dostupni su i na internetu (7). Virtualne zbirke i izložbe, baze podataka, digitalni repozitoriji i publikacije, uz klasičan muzejski postav i izložbe, svakako će u nadolazećem razdoblju zaživjeti kao komplementaran način komuniciranja muzeja sa širom publikom. Na tom se putu priključuju i glazbeni instrumenti, zajedno sa svim nematerijalnim aspektima - od njihove izrade pa do kreativnog i društvenog momenta stvaranja glazbe - neophodnim za razumijevanje šireg konteksta u kojemu postoje. 

Fusnote:

1. Onog što je prethodilo osnivanju Etnografskog muzeja Istre u Pazinu te samog njegovog djelovanja, dotakli smo se detaljnije izložbom i popratnom publikacijom MEMOBOX: Prvih 50 godina Etnografskog muzeja Istre (2012). Publikacija je dostupna na: http://memoboxblog.files.wordpress.com/2013/02/ knjizniblok_priprema.pdf. Više o samom procesu i društveno-povijesnom kontekstu nastanka muzeja konzultirati: Kocković-Zaborski, Tanja. 2014. Osnutak Etnografskog muzeja Istre kao dio procesa isticanja hrvatskog/slavenskog elementa u Istri.

2. Podrobnije o klasifikaciji glazbenih instrumenata iz fundusa Etnografskog muzeja Istre te o njihovoj stručnoj obradi bit će više riječi u kataloškom dijelu publikacije.

3.  Etnografski muzej Istre detaljnije se bavio temom istarskog suvenira kroz izložbu i popratni katalog Od ordenja do simbola ideniteta, 2000. godine.

4. U tom je periodu za zbirke Etnografskog muzeja Istre iz istog izvora otkupljen i velik broj drugih predmeta, ne samo tradicijskih instrumenata.

5. Na pulskom Forumu otvorena je prodavaonica “Izvorni istarski suveniri”, koju je vodila radna organizacija “Vodnjanka”iz Pule. Nakon što se prodaja pokrenula, kako komentira tadašnji suradnik, zbog “različitih interesa” osoba koji su u tom procesu sudjelovali, suradnja između voditelja Pučkih radionica i radnih organizacija nije kvalitetno zaživjela.

6. Za bogati fundus terenskih audio zapisa tradicijske glazbe u Istri pobrinuli su se intenzivnim snimanjima Renato Pernić i njegovi suradnici s Radija Pula. Originalne magnetofonske vrpce koje čine “Arhiv Renato Pernić” nalaze se u Državnom arhivu u Pazinu, dok je veliki dio digitalizirane građe pohranjen u HRT-ovom studiju Radija Pula. U sklopu projekta “Arhiv Renato Pernić”, od 2002. godine pa do današnjeg datuma, objavljeno je 12 CD izdanja s odabranim glazbenim zapisima iz Arhiva.

7. Video materijal na temu tradicijskih instrumenata i glazbe: http://vimeo.com/album/2005282; više o Centru za nematerijalnu kulturu Istre: http://www.cenki-cecii.com/.