Uvod

Već duži niz godina tinja želja da se tradicijski glazbeni instrumenti iz fundusa Etnografskog muzeja Istre kvalitetno obrade i predstave široj publici. Dvije vitrine s izloženim primjercima, koje se trenutno nalaze u stalnom muzejskom postavu, nisu dostatne za dočaravanje svih onih neopipljivih kulturnih specifčnosti Istre koje ti predmeti, kao svjedoci materijalne kulture, sadrže i nose u sebi: majstorstvo i tradiciju njihove izrade te zvuk koji se umijećem sviranja pretvara u prepoznatljivu glazbu koja po potrebi prati pjesmu, ples, ili jednostavno funkcionira samostalno u različitim životnim situacijama. Uz to, kao predmeti koji nam dolaze iz prošlosti, a svoje mjesto pronalaze i u današnjem svakodnevnom životu, dobar su izvor i za sagledavanje raznih promjena u lokalnoj kulturi i društvu općenito. To isto vrijedi i za muzejsku i etnološku struku koje su podjednako, kao i društvo, podložne preispitivanju i mijenjanju diskursa tijekom vremena. Ideja o cjelovitijem pristupu glazbenim instrumen- tima Istre sazrijevala je više godina, a 2011. godine krenulo se s planom izmjene dijela starog stalnog postava kojim su instrumenti predstavljeni. Osim entuzijazma i zanimanja za tu tematiku, posao kustosa-etnologa ne podrazumijeva nužno i visok stupanj kompetencije u tom etnoorganološkom i etnomuzikološkom području.

Pomoć smo stoga zatražili od Darija Marušića, čovjeka koji je svoj život, kao muzičar i istraživač-etnomuzikolog, posvetio prvenstveno glazbi, konkretnije, glazbenim izričajima vezanim za Istru. Kod spomena Istre mislimo na povijesnu, geografsku, kulturnu i društvenu dinamičnu cjelinu, bez obzira na njene nekadašnje i današnje političke granice. Širi kulturni i društveni kontekst u Istri i same posebnosti koje iz njega proizlaze upućuju upravo na bliske susrete, razmjene, prilagodbe, prihvaćanja i napuštanja različitih tradicija te novitete koji s vremenom, u dugotrajnim procesima, dovode do stvaranja novih izričaja i tradicija. Ta dinamičnost, o kojoj je riječ, manifestira se i na posebnosti tradicijske glazbe u Istri te na glazbala na kojima se ona izvodi. Nakon što smo uvidjeli da je realizacija postava, kakav smo isprva planirali i priželjkivali nemoguća zbog nedostatka  nancija i  zičkog prostora, ideja muzejskog postava počela se osmišljavati u drugačijem obliku. Na kraju smo se odlučili za skromniju publikaciju, odnosno katalog u tiskanom i digitalnom formatu. Njemu bi se priložili i drugi informativni i didaktički sadržaji, ne nužno i isključivo vezani uz same instrumente iz muzejske zbirke. To se prije svega odnosi na izbor audio i fotozapisa prikupljenih tijekom istraživanja.

U cilju sveobuhvatnijeg prikaza nismo se zadržali samo na našemu muzeju, već smo zavirili i u funduse drugih muzeja u Istri s vrijednim zbirkama instrumenata: u Zavičajni muzej Poreštine, Narodni muzej u Labinu i Zavičajni muzej Buzeta. Cilj prvobitno zamišljenog postava, koji je odredio i ovu publikaciju, bitno je različit od mogućih težnji za dokazivanjem neke vrste izvornosti kojoj bi tradicijska glazbala Istre mogla poslužiti kao čvrst oslonac. Jednosmjerna potraga za izvornošću dovela bi do negiranja svega onoga što ne ulazi u te jednoznačne de nicije i rezultirala bi zanemarivanjem drugih sastavnih dijelova određene tradicije u njenoj sveukupnosti.

Bez obzira na put i porijeklo određene kulturne prakse, karakterističnog predmeta ili ideje, kada jednom zažive u svakodnevici nekog drugog podneblja tada postaju njenim integralnim dijelom nadopunjujući širu sliku. S apstraktnog na konkretno: postoji mišljenje da su netemperirana glazbala karakteristična za određene dijelove istarskog podneblja - sopele/roženice, mih/ mišnice, dvojnice/svirala, šurle, sopelica i tamburica/ cindra - “autohtona” istarska glazbala. Temperirani instrumenti, koji se također koriste u kontekstu izvođenja tradicijske glazbe u sjevernom dijelu Istre, kao što su bajs, vijulin (violina) i dijatonska harmonika, za razliku od onih prvih, smatraju se “udomaćenim” instrumentima. (Pernić, 1997: 93) Zaključak koji proizlazi iz te tvrdnje je da se glazbena tradicija starijeg datuma, koja se odnosi na netemperirane izvedbene stilove, smatra “autohtonom”, dok su temperirani stilovi novijeg datuma (od 2. pol. 19.st.) u tradicijskoj glazbi manje autohtoni. Jedini kriterij koji se pritom uzima u obzir je vrijeme, a ne glazba i njen kontekst.

Društveni je kontekst glazbe, naime, etnolozima i etnomuzikolozima danas izuzetno relevantan i rezultira drugačijim kriterijima. Da se upotreba temperiranih instrumenata u kontekstu izvođenja tradicijske glazbe ne ograničava samo na sjevernu Istru, dokazuje prisutnost harmonike na cijelom poluotoku, a uobičajena je praksa njenog udruživanja sa sopelom, što je znatno utjecalo na stariju glazbenu baštinu. (Marušić, 1995:14) Kada bismo prihvatili tezu o “autohtonim” i “udomaćenim” instrumentima tada se ni “autohtoni” ne bi trebali smatrati takvima, s obzirom da je opće prihvaćena teza da su i navedena netemperirana glazbala pristigla u određenom povijesnom momentu u Istru iz drugih krajeva Europe i Balkanskog poluotoka.

Nema sumnje da se u glazbenim praksama u Istri neki instrumenti koriste duže vrijeme, a neki kraće, no to ne umanjuje njihov doprinos u stvaranju prepoznatljive tradicijske glazbe koja se, kao i drugi kulturni fenomeni, sukladno s vremenom transformira i poprima različite oblike. To ne znači da je ona manje tradicijska od glazbe koja je bila prisutna prije stotinu ili tri stotine godina, ona je jednostavno - drugačija. Promjene koje su se dogodile u načinu stanovanja, jeziku koji koristimo, tehnologiji, odgoju, načinu prehrane, poimanju vjere, obitelji i drugim sferama svakodnevnog života, nisu dovele do izumiranja lokalnih zajednica i kultura.

Prilagodba na promjene omogućila je opstanak i daljnji razvoj, a to se isto događa i s tradicijskom glazbom, u većoj ili manjoj mjeri. Mišljenja smo da je za daljnji razvoj glazbenih praksi, koje se temelje na tradicijskim formama, svako stavljanje u ladice veće ili manje izvornosti kontraproduktivno. Time ne želimo umanjiti vrijednost autora čiji su pogledi po tom pitanju drukčiji. Neprocjenjiv je njihov doprinos u prikupljanju vrijednih informacija i bilježenju neponovljivih glazbenih zapisa na terenu. Bez toga bi danas bili znatno siromašniji.

Jednostavno, stajalište koje kao autori ove publikacije zastupamo jest da je pri istraživanju kulturnih i društvenih pojavnosti u Istri općenito, pa tako i u glazbi, sagledavanje mnogostrukosti kulturnih fenomena prihvatljivije i metodološki (u okviru naših struka) više opravdano od isključivih jednosmjernih tumačenja i interpretacija. Konkretan primjer mnogostrukosti i različitosti jesu i sama glazbala iz muzejskog fundusa koja predstavljamo ovom publikacijom. Na dovoljno velikom, a time i reprezentativnom uzorku, i na temelju detaljnih mjerenja svakog pojedinog instrumenta, empirijski smo dokazali da zapravo ne postoje dva jednaka instrumenta unutar pojedinih vrsta. Ako ne postoje dva jednaka instrumenta, na koji način da odredimo koji je od njih izvorniji? Po godini proizvodnje, tehnici izrade, materijalu, omjerima ili zvuku? Je li ručno izrađena sopela izvornija od one izrađene na tokarskom stroju? Je li ispravno sopelu zvati sopela ili roženica, dvojnicu svirala, duplica ili volarica? Koji je zvuk onaj pravi ako svaki instrument zvuči, barem u nijansama, drugačije od onoga drugoga? Situacije, konteksti u kojima se tradicijska glazba izvodi u potpunosti su se tijekom vremena promijenili. Jesu li svadbe i druge prigodne situacije, radovi u polju ili čuvanje krava i ovaca u prošlosti, podjednako autentične (ako autentičnost de niramo kao iskren, nepatvoren izraz) kao današnje smotre i koncerti, razne večeri folklora u turističkim mjestima i radionice tradicijskog plesa u agroturizmima? To možemo usporediti s pripovijedanjem priča i legendi koje su do nas stigle usmenom predajom, kod kojih postoji opći fabularni okvir, ali mnogi detalji, ukrasi i varijante ovise o vještini i mašti pripovjedača.

Slično je i kod tradicijskih instrumenata i same glazbe. Upravo ta različitost i relativnost slobodne interpretacije i vještine graditelja (i izvođača), inovacija unutar okvira koje su svaki na svoj način naslijedili i naučili, glavni su razlozi dugotrajnosti različitih tradicija glazbe u Istri, kao i brojnih priča koje se mogu doznati na tu temu; priča koje ponekad mogu biti i međusobno kontradiktorne, ali pritom ne nužno isključujuće već komplementarne.

Cilj koji smo htjeli postići (prvotno kroz zamišljeni postav u većoj mjeri, a kroz ovu publikaciju koliko je to moguće) jest unijeti život u instrumente i na način da se prida pozornost onima koji su te predmete izradili. To možda iz današnje perspektive djeluje samo po sebi razumljivo, ali muzejska praksa je donedavna primarnu pažnju posvećivala predmetima, dok su ljudi koji iza tih predmeta stoje bili u drugom planu. Kod sakupljanja, stručne obrade i prezentacije predmeta taj je kontekst bio sekundaran. Stoga nije ni čudo što danas imamo kroničan nedostatak informacija o “biografji predmeta”: o nematerijalnim komponentama koje ga de niraju, o konkretnim osobama koje su te predmete izradile i koristile, o načinima i razlozima kako i zašto su ti predmeti stigli iz nečijih privatnih zbirki, ormara i tavana do muzejskih čuvaonica.

Osim potrage za materijalima o osobama zaslužnim za izradu glazbala iz muzejskog fundusa, također nam je bilo važno istražiti trenutno stanje na temu izrade tradicijskih glazbala, usporediti sa starijim majstorima, uvidjeti u kojoj mjeri postoji utjecaj jednih na druge, poslušati i zabilježiti životne priče osoba koje su veliki dio svog života podredile glazbi. Kako je katalog u većoj mjeri vizualan nego tekstualan, prilika je to i da se ilustrira tematski i sadržajno povezan arhivski materijal, fotografije, crteži i rukopisi istraživača čiji trud, saznanja i vrijedne podatke nismo mogli niti htjeli zaobići.

Publikaciju možemo podijeliti u tri glavne cjeline. Na uvodne riječi nadovezuju se prikaz i razvoj zbirke kojoj pripadaju tradicijski instrumenti. Prvi instrumenti iz fundusa Etnografskog muzeja Istre koincidiraju sa samim početcima djelovanja Muzeja, tako da se nameće isticanje paralele između nastanka zbirke i utemeljenja samog Muzeja. Taj povijesni pregled i presjek poslužit će da se osvrnemo i na konkretne muzeološke prakse, smjerove i politike u prikupljanju i prezentaciji, koje neizbježno i neovisno o vremenu možemo povezati s političko-ideološkim realnostima prostora. Središnji dio kataloga započinjemo osvrtom na tradicijska glazbala u Istri i služi kao uvod u kataloški prikaz instrumenata iz muzejskog fundusa.

Katalog je strukturiran prema vrsti instrumenta, a ne po inventarnom broju. Kao uvod svakoj pojedinoj grupi instrumenata napravljen je opći opis instrumenta i njegovih dijelova. Navedena su različita nazivlja koja su u uporabi te vizualno prikazana i tekstualno objašnjena metodologija stručne obrade (mjerenja) predmeta. Podatke stručne obrade nalazimo kasnije u kataloškim jedinicama zajedno s fotogra jama i opisima svakog pojedinog instrumenta. Uz instrumente, svoje mjesto pronalaze i kratke crtice i ilustracije izrađivača tradicijskih instrumenata u Istri. Opisne legende vizualnog materijala koji je korišten u publikaciji nalaze se, iz praktičnih razloga, na kraju svake pojedine cjeline (uvodni dio, kataloški dio, graditelji instrumenata).

Publikaciju završavamo zaključkom i kratkom diskusijom, kao i smjernicama na temu muzeološkog, etnološkog i drugih mogućih pristupa i praksi u kontekstu istraživanja i prezentacije tradicijske glazbe. Sve što prethodi izradi instrumenata ima za konačni cilj stvaranje glazbe, univerzalne pojave u svim kulturama. Zbog potpunijeg doživljaja i jasnijeg shvaćanja tradicijskih glazbala (i glazbe) u Istri, kao prilog ovoj publikaciji osmislili smo i kratki didaktički audiosadržaj s popratnim osnovnim informacijama o samim zvučnim zapisima. I za kraj, svemu tome pridodajemo i popis literature koja bi svakoj osobi zainteresiranoj za sadržajnije proučavanje fenomena vezanih za tradicijska glazbala i glazbu u Istri mogla poslužiti kao osnova za nova istraživanja i spoznaje. To ujedno možemo denirati i kao glavni i neskromni cilj ove publikacije.