Završne riječi

Na samom početku ovog kataloga najavljeno je da će završne riječi poslužiti za kratku diskusiju i smjernice na temu muzeološkog, etnološkog i drugih mogućih pristupa i praksi u kontekstu istraživanja i prezentacije tradicijske glazbe. 

Prije svega, zadržimo se na onom muzeološkom, u okvirima predstavljene građe u ovoj publikaciji. Prethodno je istaknuto da su nakon preustroja muzejskih zbirki 2009. godine tradicijski instrumenti svrstani u zbirku Društvena i duhovna kultura. Iz muzejske prakse u zemlji i inozemstvu, kada govorimo o instrumentima i glazbi općenito, poznato je da oni često čine autonomne zbirke. Zbog praktičnije klasifikacije muzejskih predmeta i analitičkih tema, smatramo da će biti potrebno zbirke, ovako općeg karaktera, kao što je to zbirka Društvena i duhovna kultura, dodatno formalno strukturirati. Kao rezultat toga, postojanje Zbirke glazbe i glazbala u muzejima koji imaju respektabilan broj predmeta vezanih uz tu temu, čini se kao logično dugoročno rješenje. Pritom ne mislimo da se kao muzej etnografskog karaktera moramo ograničiti isključivo na tradicijske oblike glazbe, već moramo proširiti horizonte i na druge oblike glazbenih praksi, direktnih i indirektnih poveznica ljudskog svakodnevnog života s glazbom u širem smislu. 

Kako bi zaokružili ovu temu na zadovoljavajući način, nedostaje još jedan element s početka priče koji je ostao neriješen: izložbeni postav. Osim labinskog Narodnog muzeja i Etnografskog muzeja Istre, gotovo da i nema u Istri muzejskog prostora gdje se može doznati ili čuti nešto o tradicijskim instrumentima i glazbi. I ono što postoji, napravljeno je na prilično skroman način, u skladu s vremenom, znanjem i mogućnostima. Do nekih boljih vremena, muzejski će predmeti počivati u kutijama muzejskih čuvaonica, a glazba i drugi oblici dokumentacije po raznim arhivima i medijima za pohranu. 

Kako bi donekle smanjili štetu u vidu nedostupnosti bogatog materijala javnosti, logično je nadati se kako će u međuvremenu digitalni alati koji nam stoje na raspolaganju pripomoći u približavanju bogatog sadržaja široj publici. Rasprava je to koja ne zahtijeva previše obrazloženja pošto je već odavno, u većoj ili manjoj mjeri, takav oblik prezentacije i konzumacije različitih kulturno-društvenih sadržaja dio naše svakodnevne stručne i društvene realnosti.  

Za razliku od klasičnog muzejskog postava, digitalni sadržaji putem interneta ili drugih medija mogu se osmisliti na mnogo dinamičniji način. Kad se jednom postave, lakše se i jeftinije takvim sustavima upravlja, mijenja i obogaćuje sadržaj. Dostupni su mnogo većem broju ljudi i ne ovise o prostorno-vremenskim varijablama. No, kao što je neusporediv osjećaj odlaska na koncert i gledanja tog istog koncerta na kompjuterskom monitoru, tako je i poruka koju dobijemo putem digitalnih medija često znatno limitiranija od one koju dobijemo posjetom izložbi. Komunikacija se odvija na drukčiji način, a primanje i davanje, kao i cjelokupni emotivni dojam, nije usporediv. Muzejski postav/izložba i digitalni mediji na različiti način komuniciraju, mogu biti samostalni, a najbolje funkcioniraju kada su komplementarni. Ni u kojem slučaju jedan ne može nadomjestiti drugoga. 

U svakom slučaju, materijalni i nematerijalni aspekti glazbenih fenomena neiscrpan su izvor i inspiracija za nova etnografska, etnoorganološka i etnomuzikološka istraživanja, dokumentaciju i prezentaciju prikupljenih materijala i saznanja. Univerzalnost glazbe i njena kulturno-društvena relevantnost za pojedinca i zajednicu čini muzeje s etnografskim predznakom samo jednima od različitih mjesta kojima je stalo da se aktivno bave tim temama. Jedino što je važno, bez obzira na različitost pristupa, a što je ujedno i osnovna nit koju i etnografski muzej kroz svoje aktivnosti treba slijediti, jest stvaranje preduvjeta da tradicijski glazbeni oblici, između ostalog, i dalje imaju mogućnosti razvijati se u skladu s vremenom u kojem živimo, sa životnim navikama i potrebama, kako bi nam glazba i dalje činila svakodnevni život bogatijim, sretnijim i ljepšim.