U Etnografskom muzeju u Zagrebu čuvaju se dvije zbirke koje sadrže tradicijska glazbala, Zbirka glazbala i Zbirka glazbala Franje K. Kuhača (pohrana). U Zbirci glazbala se nalazi oko 560 predmeta koji predstavljaju vrijedne primjerke narodnog glazbenog stvaralaštva, izrađenih i ukrašenih različitim metodama i tehnikama te svirana u raznim društvenim kontekstima. Najstariji su primjerci iz polovine 18. st. dok ih većina pripada 19. i početku 20. stoljeća Glazbala su podijeljena prema HS klasifikaciji na aerofone (zrakozvučne), kordofone (žicozvučne), membranofone (opnozvučne) i idiofone (samozvučne).
Najbrojniji su aerofoni među kojima kao najjednostavnije spominjemo (životinjske) rogove, bučine i trube od kore drveta. Brojne jednocijevne i dvocijevne sviralice sa nizom rupica za prebiranje kao što su frulice, dvojnice, jedinke i slično obično su izrađivali pastiri za vlastitu zabavu a mogu se susresti na čitavom području Hrvatske. Sopile su glazbala karakteristična za Istru, Hrvatsko primorje i kvarnerske otoke a diple, dvocijevne sviraljke s rupicama i piscima s udarnim jezičcem možemo naći na području Dalmacije, Dalmatinske zagore i Like. Diple mogu biti samostalne ili se pričvrstiti uz kozju odnosno ovčju mješinu, koja služi kao rezervoar zraka, pa će se tako stvoriti novi tip instrumenta – mješnice, mišnice, gajde odnosno dude. Mješnice se geografski vežu uz hrvatsko jadransko područje, gajde uz gorsku i nizinsku Hrvatsku, a dude su se koristile u bilogorsko-križevačkom kraju te na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske.
Od kordofonih glazbala posebna su cjelina muzejske zbirke gusle – glazbala s jednom ili dvije strune, korpusa prekrivena tankom životinjskom kožom. Gusle su značajka dinarskog kulturnog područja, za razliku od lirice, koja se susreće u južnom dijelu Dalmacije. U Zbirci se nalaze i tambure, od malih bisernica i dangubica za samačku svirku, preko većih bugarija i tambura do basova (berde), od kojih se mogu sastavljati manji sastavi, ali i čitavi orkestri.
Najmanja po broju predmeta je grupa membranofona: s područja Hrvatske postoje samo dva manja bubnja, dok je idiofonih glazbala dvadesetak. To su u najvećem broju čegrtaljke koje su izrađene uglavnom od drva, s mehanizmom koji okretanjem stvara čegrtavi ton. Posebnu ulogu imaju u godišnjim običajima koristeći se u karnevalskim povorkama da se proizvede što jača buka, te tijekom posljednja tri korizmena dana pred Uskrs, kako bi se njima najavljivao crkveni obred. S obzirom da su glazbala dio narodnog stvaralaštva i da su ih izrađivali uglavnom samouki majstori, mnoga glazbala imaju i likovnu umjetničku vrijednost pa karakterističan ornament na pojedinim glazbalima često upućuje na magijsku komponentu u narodnom stvaralaštvu.
Zbirka glazbala Franje K. Kuhača pohranjena je u Muzeju od samog njegova osnutka, točnije Hrvatski glazbeni zavod, kojem je Kuhač svoju Zbirku prodao temeljem kupoprodajnog akta od 16. ožujka 1886. Etnografskom muzeju ju je predao na trajnu pohranu dana 7. studenoga 1920., gdje je i danas pohranjena kao dio fundusa Etnografskog muzeja. Franjo Ksaver Kuhač se smatra začetnikom i zasigurno jednim od najsvestranijih istraživača hrvatske glazbe koji je svojim radom postavio temelj razvoja hrvatske znanosti o glazbi te se svrstao među najistaknutije hrvatske znanstvenike druge polovine 19. stoljeća (Marošević, 2009:237). Njegova zbirka sadrži 56 glazbala prikupljenih tijekom terenskih istraživanja koje je Kuhač provodio na području Hrvatske ali i šire na području cijeloga Balkana u razdoblju između 1857. i 1886. godine.
Glazbala koja je Kuhač prikupio od izuzetnog su značaja, ne samo iz razloga što se radi o najstarijim sačuvanim primjercima od kojih su neki stari i preko 250 godina, nego i stoga što određeni primjerci ukazuju na kontinuitet glazbenih tradicija na određenom području.
Takve su, primjerice, bordunske dvojnice (zabilježene pod inventarnim brojem POH-465/1920) s rasporedom rupica za prebiranje 6:0 koje ukazuju na uporabu bordunskog dvoglasja na području grada Zagreba kao specifičnog načina sviranja pri čemu jedan glas svira ležeći ton (jedan dugačak ton) dok drugi glas svira melodiju malog opsega. Takve dvojnice danas na terenu više nisu uporabi. Vrlo su značajne dvojnice iz Žminja u Istri koje dokazuju upotrebu palčane rupice još daleke 1882. (raspored za sviranje 4:3, POH- 463/1920) (usp. Galin, 1984:12). U uporabi danas više nisu niti trojke iz Hrvatskog zagorja (POH-461/1920), orgljice (POH-467/1920), rog noćnog stražara iz Slavonije (POH-436/1920) ili bučine iz Slavonije (POH-437/1920, POH-438/1920). U Zbirci se nalaze i tri glazbala, iz Indije i Kine.
Kuhač je gotovo sva glazbala koja su pripadala njegovoj privatnoj zbirci, detaljno i stručno obradio u prvoj opsežnoj etnoorganološkoj studiji u Hrvatskoj "Prilog za poviest glasbe južnoslavjenske: kulturno historijska studija" (1877.-1879., 1882.). Zbirka glazbala Franje Ksavera Kuhača je 1984. godine bila u cjelosti izložena i predstavljena javnosti u Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“ na izložbi Franjo Ksaver Kuhač – život i djelo postavljenoj povodom 150. godišnjice Kuhačeva rođenja.