Mihovi i mišnice s otoka Cresa i Lošinja

Uvod

Pronalaženje i katalogizacija 33 glazbala, ovdje prikazanih pod naslovom Mihovi i mišnice s otoka Cresa i Lošinja, dio su kompozitnog i detaljnog istraživačkog projekta. Godine 2014., povodom četvrtog izdanja Festivala mijeha[1] koji okuplja svirače miha iz cijele Europe na ta dva otoka, pokrenuto je vizualno antropološko istraživanje na lokalnim sviračima miha (meh-mišnice) koji su i danas aktivni[2]. Audiovizualno istraživanje – koje se nastavilo u ljeto 2015. – uključilo je glazbenike i repertoare koji žive između folklora i privatne prakse. Intervjui o učenju glazbene prakse, o prilikama izvedbe, o održavanju instrumenta, o modalitetima izvedbe i glazbenim izvedbama, pratili su sliku instrumenta prošlosti koji zadržava funkciju i u sadašnjosti, potičući tako ispitanike na razmišljanje o "zdravstvenom stanju" glazbala.

Posebno je zanimljiva bila usporedba trenutne glazbene prakse s onom prijašnjih godina, što je bilo moguće zahvaljujući preuzimanju filmova snimljenih sedamdesetih godina na televiziji RTV Zagreb i pronalaženju amaterskih filmova snimljenih devedesetih godina dvadesetog stoljeća.

U zimskim mjesecima iste godine zahvaljujući prikupljenim materijalima tijekom terenskog istraživanja, realiziran je 59-minutni etnografski film pod nazivom Zvuci otoka - Suoni dalle isole[3]. Nakon toga, osim što je tijekom ljeta prikazan u raznim gradovima dvaju otoka, film je sudjelovao na renomiranim festivalima i konferencijama o dokumentarnom filmu etnografskog karaktera[4].

Etnomuzikološko istraživanje i video dokumentacija uključila je glazbenike, organizatore kulturnih događaja i turističke zajednice, pružajući vidljivost glazbenoj tradiciji miha izvan njegovih granica djelovanja, inače prilično ograničenih. Drugi korak za proučavanje miha bila je stručna obrada dostupnih instrumenata na samom otoku.

Mihovi i mišnice s otoka

33 glazbena instrumenta – izložena ovdje u virtualnoj galeriji[5] – pronađena su i zabilježena u ljeto 2017. godine. Glazbala, za razliku od ostalih zbirki na ovoj stranici, nisu okupljena na jednom mjestu, već ih čuvaju njihovi vlasnici stvarajući tako neku vrstu zavičajnog muzeja.

Pri organizaciji terenskih istraživanja, prethodno smo pripremili anketne listove prikazujući skice traženih mjera i tablice za popunjavanje. Kao predložak, korištene su skice Etnografskog muzeja u Pazinu, prisutne na ovoj stranici pod nazivom Istarski glazbeni instrumenti online (vidi http://www.iti-museum.com/it/strumenti-musicali/mih-i-misnice). Svaki pronađeni instrument je fotografiran, izmjeren, zabilježene su njegove značajke izrade, sama povijest instrumenata, proizvođači i materijali izrade. Svaki je instrument pojedinačno klasificiran s inicijalima PAVI[6] i brojem protokola koji se sastoji od tri znamenke (PAVI 001, PAVI 002, itd.).[7]

Prvi ispitani instrumenti pripadali su sviračima upoznatima tijekom terenskog istraživanja (PAVI 001, PAVI 002, vidi također u evidencijskim listovima svakog instrumenta). Većina glazbenika posjedovala je više instrumenata, neki su se uobičajeno koristili, drugi rjeđe, ostale se prestalo upotrebljavati. Dva su instrumenta u vlasništvu dva muzeja: Creski Muzej u Cresu (PAVI 014) i Muzej Ovčarstva u Lubenicama (PAVI 022). Ostali glazbeni instrumenti u posjedu su djece ili rodbine preminulih glazbenika (pogledajte evidencijske listove pojedinih instrumenata).

Prva posebnost u izradi otočnih mihova odnosi se na duljinu prebiraljke. Na temelju iskaza otočana, karakterizira ih duža prebiraljka u usporedbi s istarskom, što im je davalo dublji zvuk.  Nekolicina glazbenika i danas koristi istarsku verziju glazbala jer im je draži visok i piskutav zvuk. Uistinu su prebiraljke proizvedene u Istri nešto kraće i variraju od 151 mm do 160 mm (PAVI 010, PAVI 011, PAVI 012, PAVI 023, PAVI 024, PAVI 033). Druga su glazbala proizveli istarski graditelji po zahtjevu i modelu glazbala donesenih s otoka Cresa i Lošinja. Najstariji instrumenti izrađeni na otocima imaju prebiraljku duljine od 162 mm do 220 mm i više. Izrada glazbala s otoka nije bila u rukama obrtnika već povremenih graditelja (pastira ili seljaka) koji su stvarali kopije istih na temelju prethodnih modela, ne dostižući razinu standardizacije.

Glazbalo je uvijek bilo solističke prirode i bez pratnje, stoga problematika intonacije nikad nije dovedena u pitanje. Sve prebiraljke proizvode iste skalarne intervale i melodije, pa i kada se prenesu na druge visine, smatraju se točnima.[8] Često se na bačvicama europskih gajdi – dio koji se umetne u prebiraljku – nalaze izrezbarene glave kozolikih životinja (koza, kozoroga, muflona, itd…) ili strašnih obrisa (demona). Poneki istarski izrađivači usvojili su za svoj “tvornički brend” cijelog ili dio šupljorošca (glavu) ugraviranog tehnikom pirografije na bačvici odnosno na stražnjem djelu prebiraljke (PAVI 010, PAVI 011, PAVI 012).

Na nekim od najstarijih pronađenih mihova na otocima, urezano je na bačvici ljudsko lice.[9] Mih iz Nerezina (PAVI 001) prikazuje lice muškarca s brkovima; glazbalo iz Lubenice (PAVI 020) lice muškarca, ali grube izrade.

Preostala dva glazbala iz Lubenica (PAVI 021 i PAVI 031) među najznačajnijim su mihovima u zbirci. Na bačvici su urezana ljudska lica: na prvom mihu uši, nos, oči i usta, u zelenoj i crvenoj boji, dok su na drugom konture lica, koje su vjerojatno nekad bile obojene (boja je vidljiva na ponekim dijelovima). Oba miha posjeduju na vrhu prebiraljke mali otvor (PAVI 031 dva otvora) ispod lijevog uha urezanog obrisa lica, gdje se vjeruje da je (prema tumačenju nekolicine informatora) bio postavljen cvijet kada bi se glazbalo koristilo povodom vjenčanja.

I druga glazbala izrađena  tijekom Osamdesetih godina dvadesetog stoljeća podrijetlom su iz Lubenica (PAVI 007 i vjerojatno PAVI 005 e PAVI 015); to nas dovodi do razmišljanja o Lubenicama kao mjestu na dvama otocima, gdje je Sedamdesetih i Osamdesetih godina još bilo moguće izraditi glazbeni instrument.[10] Imena graditelja navedenih glazbala nisu poznata ali radi se zasigurno o povremenim graditeljima a ne o izrađivačima drva.[11] Veliki broj glazbala je grube građe; što nas dovodi do pretpostavke da je sam glazbenik stvarao vlastiti glazbeni instrument a izrađivao ga je samo jednom na temelju modela starijeg instrumenta.

Glazbenici s otoka su tek u zadnjoj dekadi dvadesetog stoljeća dolazili u Istru zbog izrade glazbenih instrumenata kod pravih znalaca o drvu, koji su uz pomoć strojeva (tokarski stroj) uspijevali proizvoditi gotov instrument uz manje napora. Spomenuto je da je nekolicina glazbenika prihvatila istarsko glazbalo, s prebiraljkom manjih dimenzija; drugi su glazbenici donosili istarskim izrađivačima vlastiti stari instrument koji je predstavljao model za izradu novog, dužih dimenzija. Istarski izrađivači koji su bili najdostupniji s otoka bili su Franko Kos iz Labina i Valter Primožić iz Kršana (otišao prerano 2013. godine), oboje udaljeni od lučice Brestova dvadesetak kilometara, koje je ujedno i mjesto iskrcavanja otočana. Zabilježena su razna glazbala Franka Kosa (PAVI 002, PAVI 011, PAVI 012) i uglednog graditelja Valtera Primožića (PAVI 003, PAVI 010, PAVI 024).

U istraživanju su također katalogizirani instrumenti koji se razlikuju od onih uobičajenih u Istri i na otocima Cresu i Lošinju. Raspored rupa za prebiranje je sljedeći: šest rupa na desnoj strani i tri rupe na lijevoj strani (PAVI 008 - PAVI 009 s bočnim ušima - PAVI 019 - PAVI 022 s bočnim ušima); rupe za prebiranje kod dipla i dalmatinskih mihova. Neke od ovih prebiraljki ( PAVI 019 - PAVI 008 - PAVI 009) sadrže i četvrtu rupu na desnoj strani, koja je začepljena voskom ili drvetom, čime se dobiva raspored rupa tipičan za otočno glazbalo.

Drvo koje je većinom korišteno u proizvodnji prebiraljke je borovica, rasprostranjena biljka na otocima; druga su glazbala proizvedena od ebanovine (PAVI 012), jasena (PAVI 026), oraha (PAVI 027), hrasta crnike (PAVI 028), masline (PAVI 030). Ive Mužić izradio je instrument katalogiziran pod kraticom PAVI031 s orijentalnim ne klasificiranim drvom. Ive je radio kao kuhar na brodu koji je prevozio drvo iz Indije u Hrvatsku; u jednom od svojih putovanja izradio je glazbalo koristeći se drvom koje se prevozilo.

Od iznimne važnosti bio je susret s Dionizijem Kučićem (1944). Rođen u Vidoviću, u blizini turističkog odmarališta Martinšćica, preselio se na Mali Lošinj 1963. godine i radio kao elektromehaničar u malom gradskom poduzeću. I on svirač miha (poput oca) izradio je razne prebiraljke i bačvice zahvaljujući malim alatima kućne radinosti (bušilice, brusilice, itd.) po modelu starih instrumenata. Izrađeni instrumenti koje je sam proizveo, odrađeni su vrlo dobro i značajnog su sklada (vidi PAVI 027, PAVI 028, PAVI 029). Takva glazbala nemaju ukrasa (na bačvici glazbala PAVI 028 urezan je grčki motiv). Dionizije nije nikad otkrio svoju sposobnost, stoga aktualni glazbenici dvaju otoka nisu upoznali njegove vještine. Tako i sin Hadrijan, rođen 1977. godine, diplomirani elektrotehničar, iako nije bio glazbenik, iskazao se u izradi nekolicine instrumenta (PAVI 030). Forma mentis Dionizija i njegova sina Hadrijana je tehnička, mehanička, a ponajmanje seljačka ili pastirska, navikla na rad s mehaničkim alatima, mjerama i kalibracijama što se također odražava u alatima koje su stvorili.

Glazbenik Ive Mužić s Cresa, porijeklom iz Orleca, izradio je nekoliko gajdi na nož za vlastitu uporabu; zadnjih godina rađe se obraća istarskim izrađivačima za nova glazbala, koji su zahvaljujući tokarilici praktičniji i brži u samoj izradi. 

Poticaju tradiciji otočnog miha pridonio je i festival Mijeha organiziran na dva otoka zahvaljujući dvama lokalnim folklornim skupinama, svake godine u drugom mjestašcu (Studenac iz Nerezina i Folklorna skupina iz Oleca). Upoznavanje ostalih glazbenika i izrađivača, koji dijele iste strasti i problematiku instrumenata sa spremnicima zraka, pružila je novi poticaj glazbenoj aktivnosti i modernizaciji instrumenta. To je, primjerice, slučaj susreta između otočkih glazbenika i slovačkog izrađivača i glazbenika na gajdama Juraja Dufeka, koji je za neke mihove izradio jezičke od ugljena i njihove držače od plastike (vidi PAVI 004, PAVI 006, PAVI 015) i tako zamijenio originalne jezičke izrađene od trstike (arundodonax). Prema riječima glazbenika, instrument je stekao veću stabilnost u prevladavanju problema intonacije dovedene u pitanje radi atmosferskih / klimatskih promjena, što je pogodovalo sviranju pouzdanijeg instrumenta.

Jedini poznati izrađivač mješine na otocima je Ive Mužić s Cresa, svirač miha koji izrađuje mješine i za istarske graditelje. Inače je mješina miha bez životinjske dlake i iziskuje posebnu i marljivu obradu. Za jednu od svojih mješina, Mužić je probao sačuvati životinjsku dlaku iz estetskih razloga: “ona je životinja imala lijepu dlaku”(PAVI 012).

U iščekivanju novih istraživanja i saznanja o gajdama otoka Cresa i Lošinja, želimo posjetitelju ugodno razgledavanje triju soba virtualnog muzeja instrumenata glazbene tradicije otočana.