Stari grad Labin smjestio se na istočnoj obali Istre, na 320 metara nadmorske visine, točnije na vrhu brda s kojeg se pruža prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev. Opasan je gradskim zidinama iz 16. stoljeća, a u samu jezgru ulazi se kroz glavna gradska vrata, vrata Sv. Flora, datiranim također krajem 16. stoljeća. Prolaskom kroz vrata stiže se na Stari trg na kojem se nalaze labinske znamenitosti kao Podestatova palača iz 1555. godine, te Malo kazalište, izgrađeno sredinom 19. stoljeća na mjestu nekadašnjeg fontika (skladišta za žito). Sa Starog trga, na kojem se križaju sve ulice Staroga grada (njih čak četiri), otvara se pogled na jednu od najljepših zgrada u Labinu – palaču Battiala – Lazzarini, danas sjedište Narodnog muzeja Labin. Prije dolaska do Muzeja obvezno je zaustaviti se pored palače Scampicchio, župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije podignute 1336. godine na ostacima starije crkve iz 11. stoljeća, zatim male crkve Sv. Stjepana u kojoj se nalaze grobovi članova labinskih obitelji Scampicchio i Battiala, te gradske galerije smještene u nekadašnju palaču obitelji Luciani koje se sve nalaze u istoj ulici, na putu do palače Battiala – Lazzarini.
Barokna palača obitelji Battiala – Lazzarini lako je prepoznatljiva po svojoj crvenkastoj fasadi sa plavim prozorima i veličini od skoro tisuću četvornih metara. Pretpostavlja se da je stariji dio zgrade nastao oko 1630. godine, dok se fasada datira godinom 1727. Palaču je sagradila labinska plemenitaška obitelj Battiala čiji se grb sa simbolima sunca i ptice feniks još može vidjeti na zidu unutar muzeja. U 19. stoljeću udajom Margherite Battiala za Lodovica Lazzarini palača postaje vlasništvo obitelji Lazzarini i otada nosi ime Battiala – Lazzarini. Posljednji vlasnici palače, u 20. stoljeću, bila su braća grof Giuseppe Lazzarini koji je bio gradonačelnik Labina, Nicolo` Lazzarini, poljoprivrednik i Tommaso Lazzarini, liječnik, po kojemu je imenovana i jedna ulica u Labinu. Obitelj Lazzarini de Battiala iselila se iz Labina u Italiju tijekom Drugoga svjetskog rata i u prvim poratnim godinama, a nakon rata njihova palača je nacionalizirana i pretvorena najprije u učenički internat, potom je preuređena u niz stanova, a od 1960. godine u njoj se smjestio Muzej.
Narodni muzej Labin osnovan je 30. travnja 1960. godine na svečanoj sjednici Narodnog odbora općine Labin kao samostalna općinska ustanova, na inicijativu troje profesora labinske gimnazije: Dragutina Heima, povjesničara i prvog honorarnog upravitelja Muzeja, Mire Heim, povjesničarke te Miljenka Fadljevića, etnologa i honorarnog kustosa. Kako je navedeno u osnivačkom rješenju, zadatak Muzeja bio je da: «…prikuplja, čuva i izlaže na uvid gradjanstvu predmete povijesne vrijednosti a posebno da prikuplja, čuva i izlaže na uvid gradjanstvu dokumente o borbi naroda Istre za oslobodjenje i priključenje matici Hrvatskoj i Federativnoj narodnoj republici Jugoslaviji». Odmah po osnivanju Muzej se morao suočiti sa brojnim problemima, ponajviše nedostatkom sredstava i kadrova, a u vrijeme osnivanja Muzeja na prvom i drugom katu i na tavanskom dijelu palače Battiala – Lazzarini živjelo je još dvanaest stanara. Već u tim prvim godinama postavljeni su temelji arheološkoj, rudarskoj, etnografskoj, kulturno – povijesnoj zbirci, te zbirci radničkog pokreta i NOB – a.
U razdoblju od 01. prosinca 1967. do 31. prosinca 1968. godine Muzej je djelovao u sklopu poduzeća Suvenir Istre, te je krajem 1968. godine zaposlen prvi kustos sa stalnim radnim vremenom. Nakon toga je Muzej ponovno, gotovo jedno desetljeće, bio samostalna ustanova. Godine 1978., 01. siječnja, Muzej je ušao u sastav Radničkog sveučilišta Labin, odnosno današnjeg Pučkog otvorenog učilišta Labin čiji je dio još i danas, uz auto – školu i osnovnu glazbenu školu Matka Brajše Rašana. Muzej ima svog voditelja prof. Tullija Vorana, a uz njega je zaposleno još dvoje kustosa te spremačica. Najbrojniji i najčešći posjetitelji Muzeja su djeca školskog i predškolskog uzrasta koji Muzej posjećuju u sklopu Nastave u prirodi. U svibnju, za vrijeme trajanja Dana muzeja za djecu se organiziraju zasebne tematske radionice i igraonice. Uz njih, druga najbrojnija skupina posjetitelja su turisti, individualni gosti koji su najčešći tijekom sezone u ljetnim mjesecima. Godišnje broj posjetitelja Muzeja se kreće između 12 000 i 14 000.
Od 1982. do 1994. godine zgrada Muzeja se temeljito rekonstruira i time su stvorene mogućnosti za uređenje novoga stalnog postava. Uređenje novoga postava Narodnog muzeja Labin započelo je 2005. godine, a konačno privedeno kraju 29. veljače 2008. godine kada je održano svečano otvorenje. Novi muzejski postav realiziran je suradnjom engleske dizajnerske tvrtke Janvs International Ltd iz Yorka specijalizirane za dizajn muzeja i galerija te Narodnog muzeja Labin, kao jedan od temeljnih projekata Projektnog tima manifestacije Labin Art Republike. Novi postav proteže se na otprilike 575 m^(2) preko sva tri kata palače, a metode izlaganja su kombinacija, manjim dijelom, kronološkog i mnogo zastupljenijeg tematskog načina interpretacije. Sve prostorije u Muzeju su numerirane tako da je lako pratiti slijed i uz muzejski vodič koji je tiskan na četiri jezika (hrvatski, engleski, talijanski i njemački), ali i bez vodiča. Važno je napomenuti da se u svakoj prostoriji nalaze panoi, također napisani na ova četiri jezika, preko kojih se mogu saznati sve bitne informacije vezane uz izložene predmete ili događaje.
U ulaznom prostoru smješteni su lapidarij, recepcija sa biljetarnicom i četiri vitrine koje ukazuju na sadržaj Muzeja i njegovih zbirki. Tako se u jednoj vitrini nalazi knjiga Matije Vlačića Ilirika što posjetitelje upućuje na Memorijalni postav Matije Vlačića Ilirika, u drugoj kopija labinskog statuta iz 1341. godine koja ukazuje na dugogodišnju prevlast Mletačke republike nad ovim područjem, slijedeća sa komadom ugljena iz labinskog rudnika govori o rudarstvu Labinštine i posljednja sa kipom neimenovanog sveca ukazuje na zbirku sakralnih umjetnina u crkvi bratovštine Sv. Marije Tješiteljice. Lapidarij obuhvaća većinom kamene spomenike iz rimskog razdoblja, najčešće nadgrobne i žrtvene, a najznačajniji, i gradu Labinu najvrjedniji među njima je spomenik s natpisom Res publica Albonessium datiran otprilike 245. godine poslije Krista. To je prvi pisani spomenik u kojem se spominje ime grada, a dokazuje da je Labin sredinom III. st. poslije Krista imao status rimskog municipija. U ovoj prostoriji još su zanimljive skupina amfora (1. stoljeće prije Krista do 1. stoljeća poslije Krista) izronjene u Raškom kanalu i grobna amfora s otpiljenim dnom u kojoj je pronađen kostur dvogodišnjeg djeteta.
Na ovu prostoriju nadovezuju se još dvije sobe prizemlja u kojima se nastavlja kronološki pregled značajnijih događaja iz labinske prošlosti. Tako su preko panoa i izloženih predmeta u vitrinama prikazani predrimsko razdoblje i prve nastambe na području Labinštine, doba Rimskog Carstva, izgradnja grada, labinski Statut iz 1341. godine, Mlečani u Labinu, bitka s uskocima, religija u Labinu s naglaskom na Matiju Vlačića Ilirika i protestantizam, Labin u Napoleonovo doba i rudarstvo, te stvaranje «modernog» grada u doba austrijske uprave. Najveći dio prostorije zauzima ogromna karta Europe na kojoj su pomoću strelica prikazane sve vlasti koje su se tijekom stoljeća izmijenile na području Labina i ovog dijela Istre. U ovoj prostoriji smješten je infokiosk pored kojeg se posjetitelji najduže zadržavaju. Pritiskom na ekran, pruža sve potrebne informacije o Labinu i okolici, nastanku, povijesti i sadašnjosti grada, popraćene fotografijama, a napisanima na hrvatskom, engleskom, talijanskom i njemačkom jeziku.
Kronološki pregled se nastavlja i na prvom katu zgrade. U središnjoj prostoriji pažnju posjetitelja najprije zaokuplja veliki pult sa zastavom Labinske republike iz 1921. godine i postolje sa bistom sindikalnog vođe labinskih rudara Giovannija Pipana, rad kiparice Milene Lah. Labinska republika je jedan od značajnijih događaja u labinskoj povijesti, štrajk labinskih rudara započet 02. ožujka 1921. godine kao prosvjed protiv nasilja fašista. Kao suprotnost Labinskoj republici, na ekranu postavljenom na pultu posjetitelji mogu pogledati ulomke događanja Labin Art Republike, manifestacije koja se održava svake godine u ljetnim mjesecima u gradu Labinu. Na ovu središnju prostoriju spajaju se sa svake strane još dvije, odnosno tri prostorije. Prva daje prikaz labinske novije povijesti, počevši od Drugoga svjetskog rata i partizanskog pokreta, Labina za vrijeme Jugoslavije te konačno Republike Hrvatske. Ta burna razdoblja dočarana su izloženim raznim vrstama oružja, a posebno su efektne zastave Republike Hrvatske, Jugoslavije i grada Labina postavljene na strop. Prostorijom dominira bista narodnog heroja Mate Blažine, rad labinskog kipara Mate Čvrljka. Mate Blažina je jedan od 7000 sudionika NOB – a s područja Labinštine, a poginuo je 1945. godine u svojoj 20 – oj godini života, te danas labinska srednja škola nosi njegovo ime.
Ovom prostorijom završava povijesni pregled Labinštine, a u slijedećim prostorijama pečat je na etnologiji. Tako je jedna prostorija posvećena gospodarstvu, odnosno stočarstvu, poljoprivredi, ribarstvu i moreplovstvu. Tu se posjetilac može upoznati sa alatima koji su se koristili tijekom stoljeća na području Labinštine u ovim granama gospodarstva. Većina izloženih predmeta su rukotvorine izrađene iz drva. Najzanimljiviji je zasigurno drveni plug izrađen bez ijednog metalnog čavla koji je služio za obradu zemlje, a izložene su također i ribarske naprave kao vrš (zamka za ulov ribe), osti, šalvađente (kolut za spašavanje utopljenika), ankora (sidro), udica, ferol (brodska lampa), zatim poljoprivredni i stočarski alati vili (služile za prijenos sijena), grablji (grablje, također za skupljanje sijena ili lišća), jarom (jaram za uprezanje volova ili krava za vuču pluga ili kola), krbonosnica (stavljala se na njušku krave ili vola kako ne bi mogli jesti dok su upregnuti), krba (košara od pruća, služila je za sijeno ili lišće), sponi (spone za volove ili krave u svrhu ograničenja njihovog kretanja tijekom paše), žukva (vrbove grančice za vezanje loze), koš (košara za razne poljoprivredne proizvode), kolotura (kolut preko kojeg klizi uže, služi za lakše dizanje tereta).
U prostoriji nasuprot smještena je tipična narodna nošnja labinskog kraja. U vitrini se može vidjeti muška narodna nošnja sastavljena od hlača, košulje i prsluka, te dva primjerka ženske narodne nošnje, jedna svjetlija, bijela, a druga tamnija, smeđe boje sa crvenim pojasom. Uz nošnje izloženo je i nekoliko pari pripadajućih cipela, čarapa i marama. Pored vitrine nalazi se kasela, škrinja u koju se pohranjivala odjeća, posteljina ili miraz koji je mladenka donosila u suprugovu kuću. Na ovu prostoriju tematski se nastavlja slijedeća koja nadalje pripovijeda o narodnoj umjetnosti i rukotvorinama labinskog kraja, a naglasak stavlja na lončariju. Među izloženim predmetima su čuvena rakaljska lončarija od gline i kremenog pijeska koja se proizvodila ručno, što se može vidjeti na fotografiji na panou, zatim posude i tanjuri uvezeni iz Kranjske, vrčevi za vino talijanskog podrijetla bukalete, i porculanski keramički predmeti koji su razvojem pomorstva u 19. i 20. stoljeću uvezeni iz Engleske i mediteranskih zemalja. Naposljetku, posljednja prostorija prvog kata, koja je ujedno i najveselija u Muzeju, dočarava istarsku glazbu. U vitrini su izloženi primjerci tipičnih istarskih glazbala: vele i male sopele, meh, roženice, dvojenice, harmonika «trieština», škrgetalnica. Da ne bi sve ostalo samo na gledanju izloženih instrumenata, posebnu zanimljivost ove prostorije čini automat na kojem pritiskom na dugme posjetitelji mogu i čuti zvuk ovih glazbala. Uz zvukove instrumenata, mogu se poslušati istarsko pjevanje «na tanko i debelo» i «taranjkanje».
Nakon glazbenog predaha razgled Muzeja se nastavlja na drugom katu. Pažnju najprije zaokuplja prekrasan oslikan strop središnje prostorije (restaurirao ga je labinski akademski slikar Eugen Kokot) u kojoj se mogu vidjeti primjer namještaja građanske sobe izrađenog u drugoj polovici 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća te rokoko namještaja iz 18. stoljeća koji je pripadao labinskoj obitelji Lius. Jedan dio ove prostorije posvećen je Giuseppini Martinuzzi, još jednoj značajnoj stanovnici grada Labina. Giuseppina Martinuzzi rođena je 1844. godine u uglednoj labinskoj obitelji. Obrazovanje je stekla kod kuće, obrazovao ju je otac i studirala je privatno, a nakon školovanja radila je kao učiteljica, te je sa skupinom autora sastavila udžbenike za osnovnu školu i «Manuale mnemonico» («Mnemotehnički priručnik») s tablicama za lakše pamćenje gradiva. Također, bila je istaknuti društveni i politički djelatnik. Prihvativši ideje socijalizma, zalagala se za prava radnika, naročito žena i djece. Uz Giuseppininu bistu, izložen je namještaj iz njenog labinskog stana nabavljen najvjerojatnije u Trstu. U vitrini se mogu pogledati Giuseppinina djela, kao «Manuale mnemonico» («Mnemotehnički priručnik») i njezine bilježnice.
U slijedećoj prostoriji može se upoznati život na selu ovog područja i način opskrbe vodom, a naročito je zanimljiv automat na kojemu se pritiskom na dugme saznaje kako zvuče narječja na labinskom području: na selu istarska čakavica, u gradu mletačko – tršćansko narječje, te gotovo izumrli istrorumunjski govor koji se govorio pokraj nekadašnjeg Čepićkog jezera i ispod Učke. Slijedeća prostorija posvećena je arhitekturi grada Labina, renesansnoj i baroknoj, a poseban pano pripovijeda o palači Battiala – Lazzarini. U središtu prostorije smješten je stari gradski sat. Ostatak drugog kata, točnije dvije prostorije, služi kao izložbeno – galerijski prostor. U ovome dijelu organiziraju se periodične likovne, kiparske, fotografske i slične izložbe kojih je dosad u skoro 50 godina postojanja Narodnog muzeja Labin bilo više od 400.
Rudarstvo je pojam koji je neraskidivo vezan uz grad Labin i Labinštinu, pojam koji je obilježio skoro 400 godina labinske povijesti. Bavljenje rudarstvom započelo je još 1626. godine u obližnjem rudniku u Krapnu vađenjem stipse i smole. Tijekom godina u Labinu i okolnim mjestima (Raša, Vinež, Štrmac, Tupljak) otvara se sve više novih rudnika koji se konstantno moderniziraju, zapošljavaju sve veći broj ljudi i mijenjaju vlasnike. Šezdesetih godina 20. stoljeća, zbog jeftine nafte, dolazi do krize ugljena i pada proizvodnje što je dovelo do postepenog zatvaranja ugljenokopa na ovom području, te je tako labinski rudnik zatvoren 1988. godine, a posljednji rudnik na Labinštini, ujedno posljednji i u Hrvatskoj, bio je onaj u Tupljaku, zatvoren 1999. godine.
Stoga, poseban ponos labinskog muzeja predstavlja vjerni prikaz rudarskih hodnika u dužini od 150 metara smještenih u podrumu zgrade. Rekonstrukcija rudnika građena je od 1961. do 1964. godine uz pomoć Istarskih ugljenokopa i inženjera rudarstva. U prostoru prije ulaska u rudnik posjetitelji se najprije mogu upoznati sa vrstama ugljena i nekim strojevima, a na polici mogu izabrati odgovarajuću zaštitnu kacigu da se kao pravi rudari mogu sigurno zaputiti pod zemlju. Važno je napomenuti da se pri izradi ovog rudnika vodilo računa o dimenzijama pravog rudnika pa je ova rekonstrukcija u prvom dijelu lako prohodna, no od polovice strop se spušta i postaje sve niži, a prolaz uži pa je zaštitna kaciga itekako dobrodošla. Takve dimenzije vjerno dočaravaju svu težinu i strahotu rudarskog posla. Prikaz obuhvaća sva karakteristična obilježja rudnika, uključujući niskop sa prikazom načina zaustavljanja vode, telefonskom centralom, radionicom, skladištem, trafostanicom, punktom za mjerenje eventualne prisutnosti metana (plin koji je u mješavini s ugljenom prašinom vrlo opasan u rudniku). U hodniku se susreću vagoneti i lokomotiva za prijevoz ugljena, a cijelim putem prolazi pruga. Nakon ovog hodnika nastavlja se hodnik u kamenu, onaj prvi koji je trebalo probiti da se dođe do naslaga ugljena. U njemu su smještene cijevi za provjetravanje zraka, zatim otkopne bušilice, čekići i drugi alat. Dalje slijedi duži hodnik s prikazom raznih vrsta podgrada (drvena, željezna, lučna, četvrtasta, šesterokutna) koji vodi do radilišta. Na radilištu su prikazani primjeri otkopa čekićima, svrdlima, pijucima i miniranjem, zatim transportna traka, stroj za zasipavanje iscrpljenih dijelova rudnika, kamena prašina koja je služila za gašenje iskrenja prilikom miniranja. U zadnjem dijelu rudnika prikazan je primjer starog načina kopanja 19. stoljeća jednostavnim ručnim alatom. Cjelokupnom dojmu pridonose prateći izvorni zvukovi snimljeni u originalnom rudniku.
Jedna od najznamenitijih ličnosti rođenih u Labinu zasigurno je Matija Vlačić Ilirik ili Matthias Flacius Illyricus (Labin, 1520. – Frankfurt na Majni, 1575.). Glasoviti reformator, teolog, crkveni povjesničar i filozof rođen u Labinu 1520. godine, sa šesnaest godina odlazi na školovanje u Veneciju gdje se pod utjecajem svoga rođaka Balda Lupetine priklanja protestantizmu. Većinu života proveo je u Njemačkoj, najprije kao student, zatim kao profesor teologije, grčkog i hebrejskog jezika. Ubrzo postaje jedan od bližih suradnika reformatora Martina Luthera. Iako mu je obitelj brojala 18-ero djece, uspio je napisati više od 200 knjiga, pamfleta i drugih radova. Njegova najznačajnija djela su «Clavis Scripturae Sacrae» («Ključ Svetoga Pisma»), «Catalogus Testium Veritatis» («Katalog svjedoka istine») i «Ecclesiastica Historia» (poznatiji kao «Magdeburške centurije») koje je Vlačić pripremio s grupom suradnika. To je bio prvi rad iz crkvene povijesti napisan iz protestantske perspektive.
Memorijalni postav Matije Vlačića Ilirika otvoren je u povodu 400. – te godišnjice Vlačićeve smrti 1975. godine u nekadašnjoj palači Francovich koja se također nalazi unutar zidina staroga grada Labina i smatra se rodnom kućom Matije Vlačića Ilirika. Zgrada se odlikuje lijepim baroknim pročeljem na kojem se ističu terasa i grb obitelji Francovich. U prizemlju palače nalazi se lapidarij sa srednjovjekovnim natpisima i grbovima, a sâma zbirka smještena je na prvom katu. Koncept postava Memorijalne zbirke izradio je još 1969. godine prof. Matko Rojnić, tadašnji ravnatelj Nacionalne i Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a uz njega autori postava su prof. Šime Jurić, tadašnji voditelj Odjela starih knjiga u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, labinski akademski slikar Eugen Kokot i Tullio Vorano, voditelj Narodnog muzeja Labin. Pri uređenju prostora namijenjenog zbirci vodilo se računa o detaljima, pa je tako slikar Eugen Kokot luk koji dijeli dvije prostorije oslikao motivom loze i smokvinim lišćem kao simbolima Vlačićeva rodnog zavičaja. Također, pod je izrađen sa uzorkom kvadrata po uzoru na drvene podove u Njemačkoj u doba reformacije, a po istom uzoru postavljeni su i prozori u obliku luka. Pri ulasku u zbirku najprije se primjećuje velika geografska karta Istre iz 1525. godine kartografa Pietra Coppa naslikana rukom slikara Eugena Kokota preko čitavog jednog zida. Ova karta smatra se prvim zemljovidom Istre.
Na drugome zidu prikazan je kronološki slijed Vlačićeva života. Na panoima, preko legendi i fotografija, dočarani su gradovi Labin, Venecija, Augsburg, Basel, Tübingen, Wittenberg, Magdeburg, Regensburg, Strasbourg, Antwerpen i Frankfurt na Majni u kojima je Vlačić tijekom svog života boravio. Osim gradova, tu su i kratki životopisi i slike osoba i ličnosti koji su ostavili snažan trag u Vlačićevu životu, bilo kao učitelji, suradnici ili istomišljenici, a neki među njima su Baldo Lupetina, Petar Pavao Vergerije, Martin Luther, Stjepan Konzul Istranin. U vitrinama koje su također izrađene u obliku luka s namjerom da podsjete na doba reformacije, poslagane su kopije brojnih Vlačićevih djela, a neke od njih su «Ključ Svetog pisma», «Katalog svjedoka istine», «Magdeburške centurije», «Glosa». Naročito vrijedan eksponat u Memorijalnom postavu Matije Vlačića Ilirika je kopija Vlačićeva portreta, rad Eugena Kokota čiji se izvornik nepoznatog autora nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Jeni, a predložak za taj rad bio je drvorez Tobiasa Stimmera (1539. – 1584.).
Na usponu za stari grad Labin ne može se ne primijetiti mala crkva bratovštine Sv. Marije Tješiteljice, među narodom poznata i kao Sveta Marija od Zdravlja, a danas službeno crkva Uznesenja Marijinog za čiju skrb je zadužen Narodni muzej Labin. Crkva je sagrađena 1426. godine, proširena 1537., a lopicu i svoj današnji izgled dobila je 1622. godine za vrijeme upravitelja Io(annes)a Piera Klesara (Tagliapietra). Njegova grobnica sa grbom smještena je u crkvi do oltara, a osim nje u crkvi se nalazi još desetak grobnica. Zanimljivija među njima je zajednička grobnica članova bratovštine Sv. Marije Tješiteljice datirana 1512. godinom. Mramorni barokni oltar s kipom Bogorodice i Djeteta datiranim 1697. godinom dovršen je krajem 17. stoljeća. U crkvi se nalaze serija drvenih kipova s prikazima apostola koji su nekada bili postavljeni u vidu ikonostasa na pregradi koja je dijelila crkvu na dva dijela, te ciklus devet ulja na platnu velikih dimenzija, nastao najvjerojatnije u prvoj polovici 17. stoljeća, a autor je slikar Antonio Moreschi.